Katuni su nastali kao neophodna aktivnost koja prati stočarstvo, kao potreba stočara da prehrane svoja stada. A stočartsvo je od davnina osnovna ekonomska aktivnost stanovništva u ruralnim, planinskim djelovima Crne Gore. Najznačajnija središta stočarskih kretanja u Crnoj Gori su prokletijsko, peštersko, kučko-komovsko i durmitorsko-sinjajevinsko područje.

Katuni se pominju u istorijskim spisima jos u XII vijeku, ali arheološka nalazišta visoko na Dinari svjedoče da su stočari tamo boravili još od vremena kada je čovjek-lovac prerastao u čovjeka uzgajivača stoke i da stočarska kretanja prema planinama u raznim periodima istorije nisu prekidala ni rimska, ni slovenska, ni mletačka, ni turska, ni bilo koja druga kolonizacija. Iako stočarstvo u ovim krajevima nije bilo dovoljno tehnološki razvijeno, bogatstvo porodice se ogledalo u veličini stada, a praktično sve ruralne porodice su držale stoku. Nedostatak svojih livada za ispašu se nadomještao tako što se sa stokom selilo u visoke planinske krajeve, od maja pa sve do snijega, kako bi se stoka tamo napasala, a livade u selu su se kosile i sijeno čuvalo za prehranjivanje stoke u zimskim mjesecima. Međutim, u tim vremenima se daleko veći broj mještana bavio stočarstvom, i potreba za kvalitetnom ispašom je bila daleko veća. Zato su se katuni ljubomorno čuvali, branili, i oko njih su se vodile prave borbe. U mnogim katunima u Crnoj Gori se i dan danas mogu naći stari mramori kao svjedok činjenici koliko su katuni i ispaša u to vrijeme bili važni. A tome dodatno svjedoči i podatak da su se bratstvima koja su se u bitkama naročito pokazala, crnogorski vladari kao nagradu dodjeljivali ispaše na planinama koje do tada nisu koristili.

Dešavalo se, a i danas ima tih primjera, da su katuni od matičnog sela udaljeni i po nekoliko dana hoda. Međutim, ta udaljenost nije bila toliko bitna koliko je bilo važno imati kvalitetnu ispašu za svoja stada, pa su se i tako daleki katuni branili. Za katunska naselja su se birala mjesta u zavjetrini, jer su i ljetnje oluje na planini okrutne. Tražila su se mjesta koja u blizini imaju izvor, jer je voda, pored ispaše, stočarima bila zlata vrijedna. Ako vode nije bilo, onda su se pravile snježnice – a to su bile jame u koje su preko zime mještani nabacivali snijeg, a ljeti bi se taj snijeg sjekao i topio kako bi se dobila voda.

Katunske kolibe, koje se različito zovu u različitim djelovima Crne Gore – stan, glada, savardak, dubirog – su se najčešće pravile jedna blizu druge. To je prije svega rađeno kao odbrambeni mehanizam, tako su se katunjani zajedno branili od pohara, i od ljudi i od divljači. A kako su se praktično cijela sela preseljavala u planinu, tako se i kompletan društveni život privremeno izmještao na katune i u skladu sa novim uslovima na planini, stvarali su se neki drugačiji običaji i tradicije u odnosu na matična sela.