Arhitektura i enterijer u katunima

Katunske kolibe u različitim krajevima Crne Gore su se gradili na različite načine, sve u zavisnosti od okruženja i prirodnih materijala koji su na različitim mjestima bili dostupni. U planinama kao što su Bjelasica ili Komovi sa andrijevičke strane, gdje ima mnogo šuma, pravljene su od drveta. Na Sinjajevini, Durmitoru ili sa kučke strane Komova, gdje su predjeli krševiti i bez šume, kolibe i svi prateći objekti, a često i sami torovi za stoku su napravljeni od kamena. Zajedničko im je upravo to što su upotrebljavali materijale koji su u okruženju, pa su, iako ljudskom rukom pravljeni, potpuno uklopljeni u ambijent i nimalo ne štrče u odnosu na divlju ljepotu koja ih okružuje.

Katunske kolibe su obično male, sa jednom prostorijom i dijelom pregrađenim prostorom koji služi kao kuhinja. Često se uz glavnu kolibu pravi i posebna, manja koliba koja služi isključivo za preradu mlijeka i čuvanje sira i kajmaka. Kolibe su uglavnom pokrivene cijepanom daskom, nekada su se pokrivale i slamom i jelovim granama, dok danas neki stočari koriste i moderne materijale. Glavne kolibe uglavnom nemaju nikakav pod, već su direktno na zemlji. Nekada je to bilo zato što je na sredini kolibe bilo ognjište sa kotlom i verigama, ali se taj običaj nepostavljanja nikakvog poda održao do dan danas. Planinke kažu da je, iako zvuči nelogično, mnogo lakše boriti se sa prašinom koja im jako smeta za pravljenje sira i kajmaka kada se ima zemljani pod, nego kada se postavi drveni ili betonski pod, i da uopšte nije teško održavati higijenu u takvim uslovima. Zanimljivo je da su pragovi na ulaznim vratima uvijek visoki, vjerovatno da životinje ne bi ulazile, a vrata niska, pa se u kolibu ulazi tako što se mora pažljivo sagnuti, a niko od mještana ne umije da objasni zašto je to tako. Pretpostavlja se da je to zato što otvori na kolibama treba da budu što manji kako bi se unutra što bolje očuvala temperatura. Vjerovatno iz istog razloga prozori na kolibama ne postoje, i unutra najčešće bude prilično mračno.

Namještaj u kolibama je krajnje jednostavan – tu su drveni kreveti koji se prave od greda i dasaka, sa starinskim, tradicionalnim dušecima od vune ili sa slamaricama, kojih ima više nego što ima kreveta, u slučaju da neko dođe u goste. Na zidovima kolibe su police, i na njima stoji sve ono što je jednom domaćinstvu potrebno za višemjesečni boravak na planini – svo suđe, karlice i posude sa razlivenim mlijekom, namirnice, lampe i šterike. Nezaobilazan predmet u svakoj kolibi je šporet na drva, jer se koristi i za grijanje – na planini su noći i u ljetnjim mjesecima izuzetno hladne, ali i za pripremanje hrane i preradu mlijeka – jer ovdje struje nema. Najčešće se koristi takozvani šporet ciganac, koji izgleda kao improvizacija, ali jako dobro i brzo ugrije prostoriju, odlično peče i kuva, izuzetno lako se održava i lagan je pa se lako pomjera i premješta.

U okruženju ovih katunskih koliba su razni pomoćni objekti, svi posvećeni stoci – torovi, štale, svinjci, kućeri. Uvijek negdje blizu bude i izvor, i veliko korito iz kog se napaja stoka. Kompletan ambijent, iako se radi o primitivnim, prostim građevinama, djeluje idilično, spokojno i umirujuće. A svakom ko dođe sa strane je na prvi pogled jasno da su katuni jedno autentično, jedinstveno kulturološko blago, jedna stara i dobro očuvana tradicija, vrijednost koja se rijetko gdje u Evropi može naći. Zato turisti sa putovanja po Crnoj Gori, pored fotografija naših lijepih planina, obavezno odnesu i poneku fotografiju katuna, čobana i planinki, a nerijetko o katunima i čuvenom gostoprimstvu mještana napišu i priče.