JEZIKOLISNA HAJDUČICA – ACHILLEA LINGULLATA

Građa cvjetova i plodova odaju da ova biljka pripada rodu hajdučica. Naseljava planinske rudine na kisjelom, dubokom zemljištu. Podnosi veoma dobro temperaturna kolebanja u toku godine.

ALBANSKI LJILJAN – LILIUM ALBANICUM

Posjeduje izuzetno dekorativnu cvjetnu glavicu, kojih na jednoj biljci može biti i do 10 komada. Endem je jugoistočnih Dinarida.

BLAŽENAK BUGARSKI – GEUM BULGARICUM

Istražujući floru Bugarske, poznati prirodnjak Josif Pančić je 1883. godine otkrio ovu endemičnu vrstu Balkanskog poluostrva. Naseljava pukotine krečnjačkih stijena, rudine subalpskog i alpskog pojasa, kao i smirene sipare.

BUBREŽASTA BOKVICA – PLANTAGO RENIFORMIS

Na humoznim, umjereno vlažnim i zasjenjenim mjestima raste veoma interesantna bokvica  sa bubrežastim listovima, zbog čega se tako i imenuje. Opisao ju je 1887. godine austrijski botaničar G. Beck, našavši je prvi put na planini Hranisavi iznad Tarčina (BiH). Pripada endemičnom flornom elementu Dinarida.

PLANINSKI JAVOR – ACER HELDREICHI

Ova plemenita lišćarska vrsta uspijeva na različitim tipovima zemljišta, najčešće na sjevernim ekspozicijama i u udolinama gdje se duže zadržava snijeg. Veoma je dekorativan u jesen, kada mu listovi poprime zlatastu boju. Endemična je vrsta Balkanskog poluostrva.

SIPARSKA HAJDUČICA – ACHILLEA ABROTANOIDES

Naseljava krečnjake i sipare, odakle mnoge biljke „bježe“. Doseže i do 2 000 mnm  i to je još jedna endemična vrsta zapadnog dijela Balkanskog poluostrva. Klasično nalazište je Orijen, a opisao ju je R. Visiani 1847. godine. Ima primjenu u narodnoj medicini.

BOR KRIVULJ – PINUS MUGO

Naziv mugo potiče od narodnog naziva „mughus“ kako se ovaj bor naziva u Alpima. Za razliku od ostalih vrsta bora, posjeduje korijenov sistem sa brojnim bočnim korijenovima koji se zrakasto šire zauzimajući površinu i do 10m. Zahvaljujući tome, ova biljka je od izuzetnog značaja za spriječavanje erozije zemljišta, naročito kada krenu bujice i sniježne lavine. Karakterističan je za kosovske Prokletije.

MUNIKA – PINUS HELDREICHII

Endemična vrsta centralnog i zapadnog dijela Balkanskog poluostrva i južnog dijela Apeninskog poluostrva. Naseljava stjenovite i kamenite terene, često puta veoma ekstremne. Stara kora ispuca u obliku pločica srednjovjekovnog oklopa viteza, pa otuda i naziv  „Pancir bor“. Može da doživi duboku starost.

MOLIKA – PINUS PEUCE

Petoigličast bor opisan 1838. godine, od strane njemačkog botaničara Grisebach. Javlja se na silikatnoj podlozi, rijeđe na krečnjaku. Zahtijeva svježa, vlažna i duboka zemljišta. Endem je centralnog dijela Balkanskog poluostrva i tercijarni je relikt.

RAMONDIJA – RAMONDIA SERBICA

Ovu veoma zanimljivu biljnu vrstu otkrio je Josif Pančić 1855. godine. Preživjela je ledeno doba, a 1928. godine Pavle Černjavski otkriva da ova biljka ima anabiotička svojstva, što znači da se može vratiti u život poslije prividne smrti – dodavanjem vode.

SENTNEROVA PUŠINA – SILENE SENDTNERI

Ova endemična vrsta Dinarida naseljava planinske livade i rudine. Na vrhu biljke ističe se cvjetna glavica.

BLEČIĆEVA VULFENIJA – WULFENIA BLECICI

Veoma lijepa biljna vrsta koja uspijeva na krečnjačkim i silikatnim terenima. Endemit je Prokletija i istovremeno zaštićena biljna vrsta.