Visoke prokletijske planine, bliske nebu a obrubljene moćnim usplahirenim rijekama koje vječito putuju na dvije suprotne strane, ka dva udaljena mora da nađu mir, pokrivene gustim šumama punim životinja i ptica i livadama prepunim sočne trave, premrežene veselim potocima i zaraslim konjskim stazama  – oduvijek su bistrile glavu, punile srca a hranile maštu.

Ovaj kraj je iznjedrio mnoge mudre i darovite ljude, posebno vične pripovijedanju. Sjajni pisci koji su ostavili mnoge stranice vrhunske proze i poezije imali su preteče u mnogim generacijama usmenih, anonimnih stvaralaca.

Božje prokletstvo

Ima više legendi o nastanku imena Prokletija koje ima isto značenje i na albanskom jeziku.

Po jednoj, sam Bog im je kumovao. Bog je stvorio Hridsko jezero, visoko, visoko u šumama, kako bi se gorske vile u njemu kupale, a on nesmetano uživao u njihovoj ljepoti i radosti. Vile su dolazile, učinile jezero ljekovitim, ali su jednog dana morale da odu. Vidjevši prazno jezero, Bog se razbjesni i poče gađati munjama i gromovima, sve dok ne ostaše okolo samo gole stijene, i žestoko prokle ove planine. Zato ih narod zove Proklete planine (Bjeshket e nemuna ) ili kraće Prokletije.

Bratska kletva

Grad Duklja kod današnje Podgorice nastao je kada su se dva brata – stariji koji se zvao Dukljan i mlađi kom ime nije opstalo – takmičili zbog žene. Imali su sestru takve ljepote da se oba zaljubiše u nju i htjedoše da je ožene. Nakon prvih žestokih svađa, dogovoriše se da mlađi gradi utvrđenje na visu, a Dukljan da do njega iz podnožja jarkom dovede vodu. Ko prvi završi posao – dobija djevojku.

Naravno, lakše je bilo zidati i mlađi zastade prije nego što je uglavio posljednja tri kamena. Sestra ga opomenu da okonča posao ali se on umoran zaspa. U neko doba probudu ga grgot vode. Shvativši da ga je Dukljan pretekao, on dograbi sestru za ruku i pobježe niza stranu. Dukljan baci za njima ona tri velika kamena i gomilu kletvi pa i onu: – Nigdje nemali stanka ni opstanka!

Bježeći, ono dvoje dođoše u visoku goru gdje se od velike hladnoće smrznu. Po njima, prokletima, ova gora dobije ime Prokletije

Vila i braća

Živjeli su muž i žena visoko na planini, sa tri sina. Sva trojica postadoše dobri lovci. Kad im otac umrije, jednom oni zajedno pođu u lov. Prolazeći pored jednog jezera primijete da se u njemu kupa djevojka, gola. Shvativši da je to vila, ukradu joj odjeću. Vila ih je uzalud molila da joj vrate njene haljine. Na kraju, ona im se predade, a oni joj dadoše nešto od odjeće pa se sa njom zaputiše majci. Usput se složiše  da vilu oženi najstari brat. No, nešto kasnije, srednji brat se predomisli pa ubije starijeg brata, kako bi vila bila njegova. Malo docnije, najmlađi brat ubije srednjeg brata, jer je i on želio gorsku ljepoticu za sebe. Primakavši se kući, odjednom osjeti veliko kajanje. Kako da se pojavi pred majkom bez ijednog brata?  Mladić se ubije. Vila pokupi sve svoje haljine i vrati se drugaricama.

Majka je tri dana čekala sinove iz lova, a onda pođe da ih traži. Prvo je našla najmlađeg sina, pa srednjeg i  najstarijeg. Prenijela ih je na jedno mjesto. Od staričinih jauka i naricanja i kletvi odjekivala su brda i doline. Ona ista vila joj priđe i upita zašto kune goru i kamen. Starica joj pokaza mrtve sinove a vila ispriča šta se dogodilo. Majka tad zavapi ,,Pro-kle-ti-jo!” i  izdahne. Ovu planinu ljudi zato nazvaše  Prokletija.

Sedam jarčeva

Krenuli u proljeće baba i đed s kozama na Čakor – đed ispred, baba iza stada. Na putu ih iznenadi nevrijeme. Dune jak sjever, poče i snijeg da pada. Babi otežaše noge, ne mogaše dugo da se bori s Ledenim Vjetrom. Sjede i osta u snijegu. Đed je  upinjao sve svoje snage čistinom, jedva od mećave nazirući pravac. Ali i njega savlada umor. Zastade da predahne, osvrne se, kad za njim ni stada ni babe. Samo uskovitlana bjelina i u njoj mekeće sedam jarčeva. Pomisli da je baba zastala pa sjede na kamen da je sačeka. Tako, na kamenu, usni zauvijek. Tamo gdje je ostala baba danas je Babino polje, a gdje se đed zaustavio da je sačeka izdigla se Starac planina.

Onih sedam jarčeva, kažu, i dan-danas lutaju Babinim poljem i Starac-planinom.

Kaludarske kape

U jezeru koje Kaludrani zovu Blato, na planini kaludarskoj, živjela je ogromna aždaja, tolika da je cijelog vola mogla odjednom da proguta, sa sve rogovima. Kako joj je trebalo mnogo hrane, što god bi došlo da pije na jezeru, aždaja je proždirala. Čobani su izbjegavali ovo mjesto, ali je stoka hrlila ka njemu i štete su bile velike.

Jedne pozne jeseni, kad je žir počeo da pada a Kaludrani sa stokom sišli sa planine, krene Rale Kaludranin sa grupom lovaca u lov na divlje svinje. Kad su prišli jezeru, ugledali su ogromnu aždaju koja je tijelom bila u vodi, a glavu isturila i naslonila na neku ploču na obali jezera. Omamljena jesenjim suncem, a vjerovatno i gladna jer stoke više nije bilo, neman je spavala.

Lovci ipak pobjegoše u pećinu. Rale je bio hrabriji. On ode do svoje kolibe u katunu. Tamo uze sjekiru pa podalje od jezera posiječe neku staru bukvu i odsiječe poveliku trupinu, na kojoj je bila grana koja je poslužila kao drška na tom velikom čekiću. Srećom, aždaja je imala samo jednu glavu. Rale se prikrade, dobro nacilja i svom snagom raspali bukovim čekićem. Od jačine udarca aždaja je tako strašno riknula da je sva palnina odjeknula i zatresla se, te je istog trena nastala takva oluja da su se šume zanjihale kao slamke, a kape kaludarskih lovaca odletjele do na vrh planine.

Aždaja se toliko trzala da je svu vodu izbacila iz jezera a zatim, teturajući se i uz lomljavu i riku pobjegla preko gora ka albanskim klancima, otkuda je po pričanju nekada i došla. Kažu da se još vide vododerine kuda je otekla voda kad ju je aždaja izbacila, kao i udoline koje je napravila ugibajući zemlju kad je odlazila.

Jezero je opet ispunila voda, ali je od tada mutna i riba u njemu ne može da opstane. Stoka je rado pije, a vuna se u njoj mnogo bolje pere nego u bilo kojoj bistroj i tekućoj vodi!

Ralevi sinovi prozvaše se Ralevići, a mjesto gdje su lovcima odletjele kape nazvaše Kape Kaludarske.