Mnogi, pak, Hajlu smatraju jednom od najljepših planina Crne Gore.

Na samoj je crnogorsko-metohijskoj granici. Ulogu graničnika imala je često i u prošlosti. Međutim, ona je otkad postoji i spona dvije prirodne cjeline, Prokletija i kosovsko-metohijske ravnice, ali i ljudi. Lijevo je Mokra planina. Sa zapada je ograničena rijekom koja (nekako) pripada Bogu – Bogska rijeka. Sa juga snažnom Pećkom Bistricom koja se probija prelijepom Rugovskom klisurom. Baš klisurom spuštaju se padine Hajle, donoseći Bistrici više pritoka. Najvažnija je, kažu, Alagina rijeka.

Saobraćajnicom se preko prevoja i graničnog prelaza Kula ide prema Peći.

Visina njene najviše tačke od 2403 metra čini je najvišom planinom u ovoj, sjevernoj grupi prokletijskih planina.

Hajla je sačinjena i od krečnjaka i od vulkanskih silikata, pa je zato reljef raznovrstan, razuđen, oblici svakojaki. Stjenoviti grebeni, prevoji, uvale, doline, visoravni, travnate padine, šume, potoci, još su prilično nepoznati, ali je na njoj sve više planinara i alpinista, za koje postoje i dobri uslovi za smještaj.

Hajla je poput skromne, nenametljive lijepe čobanice. Izranja iz jutarnje magle bijela od runolista, rumena od karanfila, mirisna od smreke i bora. Od Ibra svježa i nasmijana. Nešto od te nasmijanosti i mirisnosti, lakoće, ima i u njenom imenu.

Bandžovski stanovi se nalaze u podnožju Hajle. Tu su bogata pasišta sa dosta vode, šume i pašnjaka. Stočari izdižu oko 1. juna, silaze u septembru.