U katunima je govor, priča, neiscrpno uživanje, maštanje, najukusnija hrana.

Živjeći u sprezi s prirodom (i u stalnoj borbi sa njom), rveći se sa nedaćama, pojavama koje nije umio da objasni i opravda, narod ovog kraja je stvarao likove, legende, bajke… Ostaci paganskih vjerovanja koje su Sloveni donijeli, pomiješali su se sa vjerovanjima plemena koja su zatekli. Na Bjelasici, punoj gustih maglovitih šuma, golih vrhova po kojima huče vjetrovi, gluvih klanaca i jaruga, u dugim noćima našli su dom ne samo vile i zmajevi, krilati konji, nego i razne ale, bauci, vještice, psoglavi, zduhaći…

Ogromno drveće, nepomična jezera, stari mlinovi, gomile čudnog kamenja, usamljene grobnice, pećine, čudni predmeti koji bi izlazili iz zemlje prilikom oranja, bili su inspiracija za priče o svatovskim grobljima, skrivenom (i nađenom) blagu, carevima i kraljevima, rudarima koji nikada nisu izašli iz nedara planine, bjeguncima, junacima i svecima… Ove su priče dio narodnog predanja, istorijski najvjerovatnije neutemeljene, ali među ljudima ostale zapamćene, onako kako su se prenosile sa generacije na generaciju, usput dobijajući nove ukrase.

Legenda o krilatom konju

Kad se za Zekove glave, vrha ispod kog se nalazi Vilina pećina, ugleda Pešića jezero, nekako vam postane jasnije kako je nastala legenda o krilatom konju koji je živio baš u ovom jezeru. Na dnu prirodnog amfiteatra blista mirna plava voda, kao komad stakla, okružena svim mogućim zelenim nijansama, razigranim, jer plešu po padinama sjenke brzih oblaka. Lepršaju, poput velikih krila.

Davno, davno, u noćima u kojima su se padine Bjelasice kupale u mjesečini kao u mlijeku, iz crne blistave površine jezera, iz tišine, dva mlaza suknula bi naviše, dva bijela krila zamahala, a vile, skrivene iza stabala, zadrhtale bi od uzbuđenja. Ništa ne bijaše ljepše od leta krilatog konja, na mjesečini. Jedna ga vila htjede samo za sebe. Da ga miluje, da samo za nju šušte biserna pera. Plešući i pjevušeći, privukla je modro oko bijelog konja i namamila ga u pećinu. Sreća vilina bijaše bezmjerna, ali nije potrajala. Zavist nauči njene drugarice da konja uhvate, krila mu namažu smolom. Vidjevši ga kako tetura, nemoćan i nesrećan, one su se pokajale, ali bijaše prekasno. A vila koja ga je htjela samo za se, od tuge umre.

Stradanje svatova

Naiđu na konjima pored Šiškog jezera crnogorski svati iz Morače, kad evo im u sretanje turskih svatova iz Berana. Oni zaviču Crnogorcima da im se miču s puta, a crnogorski barjaktar istupi i zaprijeti:

– Sklonite se, more, da prođu Moračani, oni vam nikad nisu danak plaćali! – pa isuče jatagan i jurne na zlotvore. Za njim i svi ostali, te nastade sječa i pokolj, tako da zaginu svi svati, i turski i crnogorski. Preteknu samo dvije nevjeste i one se vrate svome domu.

Poslije ih sve zajedno sahrane i na grobnicu prevale težak kamen što zavazda stoji kraj Šiškog jezera.

Svatovsko groblje

Na Bjelasici postoje tri takozvana svatovska groblja: na Ključu, u Rijeci Mušovića i treće na Šiškoj.

Radi se o gomilama naizgled nemarno rasutog i uspravljenog kamenja, stećcima i nekropolama. Ti tragovi ljudi koji su davno živjeli, osnova su za romantična predanja i predstave o tragičnim susretima na uskim planinskim stazama.

Mjesto koje se i danas zove Svatovsko groblje pomalo je neobično. Na tom prevoju, skoro na samom vrhu planine, trava nikada ne raste, a vjetrovi stalno duvaju. Ukrštaju se, jer su se tu oduvijek ukrštale staze i drumovi, prijatelji i neprijatelji, narodne priče.

Prema jednoj, u davna vremena su svatovi iz Mojkovca krenuli preko Bjelasice za mladu. Kada su se vraćali, zadesilo ih je jako nevrijeme. Mećava ih je na prevoju zamela, svatovi su se smrzli i tu potom sahranjeni.

Ima više pretpostavki o vremenu nastanka svatovskih groblja. Jedni smatraju da su to dvovjerska groblja iz vremena kada su u pojedinim krajevima hrišćani počeli da primaju islam (legenda o groblju kraj Šiškog jezera). Drugi, pak, misle da su starija, svakako slovenska, ali iz vremena prije primanja hrišćanstva, i da su tu izvođene stare obredne igre.

Prema predanju, susreti svadbenih povorki na konjima dešavali su se jako davno, a drevni običaji su nalagali da – skretanja sa staze nema. Jer, skloniti se, propustiti drugu kolonu, značilo je samo jedno: veliku nesreću i lošu sudbinu onima čija sreća tek treba da počne. I tako bi pale prvo teške riječi a uskoro i prve glave.

Po jednom predanju, baš na Svatovskom groblju na Bjelasici čuveni kolašinski trgovac i bogataš Akan Marić pronašao je zakopano blago. Mapu je dobio od svoje žene, koja je bila posljednji potomak stare predslovenske, ilirske porodice.

Kako je nastalo Biogradsko jezero

Dva brata ovrše ječam na gumnu na Bjelasici, pa kako je mlađi bio slijep, to stariji poče da dijeli žito. Najprije napuni dublju stranu mjerice, prinese je bratu i upita:

–  Je li ravno, brate?

Ovaj prevuče rukom preko žita i potvrdi:

–  Jeste, brate.

Stariji onda saspe žito u svoju vreću. Potom napuni pliću stranu mjerice i opet poturi slijepome. On opipa i potvrdi da je isto kao i prije. Sada brat manju količinu izruči u njegovu vreću. I tako, na isti način, sebi više a mlađem manje, stariji brat izdijeli žito, pa na kraju upita:

–  Je l’ ti pravo, brate?

Slijepac mu odgovori:

–  Ako si ti pošteno dijelio, meni je pravo.

Stariji se potom zakune:

– Ako li nisam pravo dijelio, nek se zemlja poda mnom provali.

No, čim se on tako zakune, u istom trenu sunce zađe, nebo se pomrači, sinuše munje, grmnu gromovi, zemlja zatutnji, razdvoji se i proguta krivokletnika.

Tada poče velika kiša i ne prestajaše tri dana i tri noći; tek četvrtoga stade, kad se na poljani stvorilo jezero. Nasred jezera strčala je stijena, na njoj skamenjen stariji brat.

Narod nazva jezero Biogradsko, a školj koji se i danas pojavljuje kad se spusti nivo jezera – Gumno.

Vilino kolo

Na planini Ključ postoji jedan ljekoviti izvor koji narod zove Vilin izvor ili Vilina voda. Nedaleko od izvora nalazi se Kolo, mala zaravan na kojoj je trava uvijek zelena, čak i kad se sve okolo osuši i požuti. Ne tako davno – kažu – jahao je jedan čovjek tuda, pa kad dođe blizu vode spotače mu se konj i padoše zajedno, te se jedva podigoše. Kad čovjek stigne kući, nakon 15 dana konj mu ugine, a njemu se osuši jedna strana tijela, od glave do pete. Bolovao je pet godina, potrošivši pola svoga imanja na popove i na kaluđere, pa na vračare i vračarice, koji mu najzad u knjigama nađoše da su ga vile ustrijelile. Zato ga ukućani ponesu na Vilinu vodu i tu ga ostave, a on – veli narod – tri puta je zakumio vile iz svega glasa: „Kumim vas vile, moje posestrime, nebom i zemljom, gorom i vodom, i svijem izvorima koji se u ovoj planini nalaze, izliječite me!“ I tako se vile na kumstvo i pobratimstvo smiluju, te ga izliječe nekakvim planinskim biljem.

Sasi – najbolji rudari, najbrži kovači

Podno Bjelasice pronađe srpski car Uroš zlata i srebra i dovede izdaleka Sase, narod druge vjere, da tope rudu i kuju carski novac. Vješti majstori prionu na posao i ubrzo mu iskuju hrpu zlatnika. Car se zgrane, zahvati šakama blago i usklikne zadivljeno:

–  Niko nije ovako brzo kov’o – i po tim njegovim riječima rudnik nazovu Brskovo.

Srećni car Uroš nije mogao da se nadivi:

–  Moj kovan novac – ponavljao je – moj kovan novac – i tako novo naselje nedaleko od rudnika nazovu Mojkovac.

Županova pećina

Jedna legenda s istočnih padina govori o istodobnom boravku Slovena i Rimljana na slivovima Tare i Lima. Potvrde njenog istrijskog utemeljenja u spisima popa Dukljanina, gdje bilježi sukob dva župana, raškog Ljutomira sa rimskim Pavlimirom. Po Dukljaninu, Pavlimir je ubio Ljutomira, a po predanju ovog kraja Polimlja desilo se obrnuto. Pećina u kojoj se bio sakrio rimski župan koji je stolovao u Samogradu, koja se nalazio  oko 3 km od Lubnica, u kanjonu Bistrice, zove se Županova pećina.

Prema predanju, goneći župana, Ljutomir se ulogorio na jednoj zaravni prekoputa pećine. Onda naredi vojnicima da posijeku šumu oko ulaza u pećinu i u njenom podnožju zapale ogromnu vatru, tako da se jak i gusti dim uvukao u pećinu, gušeći ljude, koji su se nalazili u njoj. Županova žena, koja je inače bila Ljutomirova  sestra, zamoli brata da ona sama sa poslugom i prtljagom izađe iz pećine, što joj ovaj i dozvoli. Zatvori supruga Pavlimira u jedan veliki sanduk i tako ga iznese iz pećine pa sa poslugom krene prema Praćevcu. Sve vojnike koji su bili u županovoj pratnji Ljutomir pobije, ali ne pronađe župana. Tada se sjeti sestre, slugu i sanduka,  te krene u potragu. Sustigne kolonu, izvadi župana iz sanduka i pogubi ga.

Kamena rijeka

Ima na Bjelasici jedna rijeka čiji šum niko nikad nije čuo, u kojoj se niko nikad nije ogledao, niti se njenom vodom umio. Kamena rijeka.

Sve strane planine Troglave su obrasle travom i borovnicom. Zato iznenađuje gomila kamenja približno iste veličine i oštrih linija koja „teče“ niz strmi odsjek sjeverne strane Troglave. Kao da je „nekada davno“ prava rijeka krenula sa vrha silovito i onda – naglo presušila kad je dotakla dolinu. Nekim čudom – okamenila se.

Vragodo i Jelina katunina

Ovo je legenda o vražjoj dolini gdje đavoli kolo vode i nikad ne spavaju. Ili možda o Sasima rudarima. Ili ponaprije o Sasima kovačima, ogrnutim kožama koji kuju srebrne novce i legende.

Uska dolina koja od Šiškog jezera vodi ka Jelinoj katunini puna je neobičnih oblika koji pomalo izazivaju jezu, a ideji da su pejzažne arhitekte ovdje bile vragolaste sile i majstori, doprinosi i česta magla. Slabašna trava, kamenje koje viri iz zemlje, zakržljala ili munjama opaljena stabla, razlomljena, sigurno nisu baš prijatno okruženje za šetnje u sumrak. Stare kolibe u Jelinoj katunini, gdje sunce jedva dopire kroz krošnje, kao u bajci, uranjaju u zemlju i nestaju pod mahovinama, ili su u ovom času sasvim nestale.

Stazom kroz gustu bukovu šumu stiže se do proplanka čije je ime posljednjih godina postalo poznato zbog najava o izgradnji skijališta. A na katunu ničeg strašnog, zloslutnog. Za njegovo ime nije zaslužan ni onaj prvi „neugodni“ krajolik, već čudne pojave na ovom mjestu. Iz zemlje su izvirivali staklasti odlomci istopljene stijene. Čobani su ovdje pronalazili čudne predmete.

Godinama, sa proplanka na kom se nalazi katun Vragodo dopirali su čudni zvuci i vatre. Pretpostavlja se da su ovdje nekada bili neumorni rudari Sasi. Da su kraj velikih peći topili rudu i kovali srebrnjake, kao i legendu o vražjoj dolini, gdje đavoli kolo vode i nikad ne spavaju….

Snaga (oštrica) vulkana

U stranama što okružuju Šiško jezero jedno mjesto nazvano je Belegija.

Davno, kada su livade košene kosom a sijeno vukli volovi i konji, na tom mjestu su vađene kamene ploče za pravljenje belegije – brusa za oštrenje kose. Svaka koliba je imala svoju belegiju iz Belegije. Svaki kosač je znao da su odatle najbolji brusovi. Donošeni su brusevi čak iz Italije, proizvedeni u tamošnjim fabrikama, ali joj nisu mogli pomutiti slavu, nadmašiti kvalitet koji je priroda stvarala milionima godina. Belegiju kosač nosi u dvenom vodijeru, dopola napunjenom vodom, izvlači je na kraju otkosa i tada oštri, a kosa „pjeva“. Danas, iako rijetko, još se može čuti jetki zvuk belegije iz Belegije, načinjene od tvrdo vulkanskog kamena.