Ljepota i raznovrsnost pejzaža između pešterske bezglasne pustopoljine i zajapurenog, snažnog Lima, istorija prepuna preokreta, kretanja trgovaca, vojski i naroda, uticali su podjednako na nastanak brojnih predanja, legendi i priča i čitavog bogatog usmenog kulturnog nasljeđa.

Legende nastale u srednjem Polimlju, na području Bihora, Korita i Pešteri, vode nas u vrijeme jezerskih nemani, srednjovjekovnih gradova-utvrđenja, istočnih i zapadnih careva velikih ambicija, u snove kaluđera i derviša, u jame bez dna i pećine s blagom… U njima se prepliću mašta i okrajci stvarnih dešavanja i bića. Ljubav i ljubomora i demonstracija moći. Hrabrost i neumitnost.

Jarinjin grad

Pokušavao turski car da milom pridobije za sebe caricu Jarinju koja vladaše u pustolini kraj rijeke brzice, ali mu se ne dade, te pošalje Hajdar-pašu s vojskom da je silom savlada. Ovaj dođe u selo Raduliće, ali kada je upoznao caricu odluči da se sa njom udruži.

Car onda pošalje Ćor-pašu da kazni otpadnika i njegovu glavu pošalje u Stambol. Ćor-paša se sa vojskom zaustavi u Lozni i tu mu priđe sva Hajdarova vojska, te lako i njega uhvati. No, beše mu žao da ga pogubi, pa odrubi glavu njegovom slugi, sličnog lika, i pošalje je u Stambol.

Onda izađe na brdo i upusti se u boj s Jarinjom. Dugo joj nije mogao ništa, ali se desi da neki Jarinjac u svađi ubije svoja dva rođaka pa, u strahu od kazne, prebjegne Turcima. Paša ga htjede odmah posjeći, ali mu prebjeg obeća pomoć da uđe u Jarinjin grad.

Prema savjetu dobjeglice, pašini ljudi naprave 30 sanduka i okače ih na 15 konja i na Vaskrs, dok je carica bila u crkvi u Valjevcu, krenu prema njenom gradu.  Stražari na bedemima ih spaze i zapitaju ko su i šta su. Ovi odgovore da donose pomoć svojoj carici te lako uđu u grad. Jarinjci priskoče konjovodcima da skinu teške sanduke, ali iz njih iskoče krvopije i sve ih posijeku. Tad pucnjem iz kubure daju znak Ćor-paši da su u tvrđavi.

Začuvši pucanj, paša upadne u crkvu u Valjevcu i posiječe Jarinju. Potom se nastani u Lozni i zavlada cijelim Polimljem. Od njega ostaše brojni potomci Ćorovići, a neki žive u Trubini, nazvanoj po pašinim trubačima.

Hajdar-paša je poživio u Radulićima, sa potomstvom.

Da se ne zaboravi hrabra carica Jarinja, narod njenom gradu kod Berana dade ime Jarinja, a stijenu pod njim nazva Jarinjin krš.

 Bihor: Jerinina propast

O porijeklu imena Bihor ima više legendi. Prema legendi koja je najpoznatija, ime je u vezi sa prokletom Jerinom, koja je navodno imala veliku tvrđavu na desnoj obali Lima. Jednom je tvrđavu opkolio austrijski car, ali nije mogao da je zauzme. Pribjegao je lukavstvu. Sklopio je sporazum sa Jerinom i u znak prijateljstva, on joj na konjima dostavlja sto tovara žita. Njegova vojska je bila sakrivena u košarama sa žitom, i kada su konji ušli unutar zidina grada, vojnici su iskočili, poubijali stražare i zauzeli grad. Kada je prokleta Jerina saznala za to, navodno je uzviknula: „Ja – Bih – Hor“ što bi značilo da se javno osramotila, da je nadmudri neko drugi.

Mujova jama

U vrijeme ljetnjih vrućina, išli su begovi s kadunama i slugama na izlet na Kamenu goru, visoko iznad Lima. Podigli bi šatore na proplanku kraj izvora Kovačice što otiče kosinom i ponire u Šuplju stijenu, pa odlazili da love, ili se na konjima takmičili po livadama. Žene bi ostajale u hladovini da igraju i pjevaju uz zveket defova.

Sa njima bi boravio jedino Mujo, da im se nađe ako im nešto zatreba. Sve je bilo dobro dok se Mujo ne zagleda u drugu ženu najstarijeg bega, tek dovedenu. Zapazi i ona hitrog momka, te se njih dvoje počnu krišom sastajati u šumskom gustišu. Prva begova žena jedva dočeka da mužu otkrije ovi tajnu. Ponadala se da će tako ona ostati jedina kaduna.

Beg je sasluša, ali bez riječi. Sjutradan, rano ujutru, povede Muja sa sobom u lov na golubove. Primakne se stijenama u Matijevim omorikama i uzvikne:

„Valahi, baš bih u nišan gađao!“

Pošalje slugu da stavi metu iznad jame bezdanice. Kako mu Mujo okrene leđa, on opali iz puške, a Mujo pade bez glasa. Beg mu priđe i nogom ga gurnu u jamu. Onda razglasi da se nesretnik okliznuo i pao u nepovrat.

Ovu provaliju poslije nazovu Mujova jama.

Musina jama

Legenda o Musinoj jami je možda najpoznatija legnda sa ovih prostora.

U davnoj prošlosti, kako je to onda bio običaj, neki Rožajac zaprosi djevojku iz Savinog Bora za svoga sina Musu. Kako je već bila počela zima, dogovore se budući prijatelji da svadba bude na Nikoljdan, jer su tada dani hladni ali uglavnom vedri i bez magle.

Rožajac se sa dogovora vraćao veoma raspoložen. Osim što je o djevojci saznao sve najbolje, imao je priliku i da je vidi. Njena ga je ljepota sasvim očarala.

Na dogovoreni dan, rano ujutru, krene Rožajac sa sedamdeset svatova i sedam barjaka na odmornim konjima. Vrijeme je bilo lijepo te srećno stignu na Savin bor. Prijatelji su ih dočekali sa dobrodošlicom i pjesmom i posijedali za bogato postavljenu sofru. Kada je bilo vrijeme polaska, braća izvedu mladu i predaju je djeverima, a žene su zapjevale: – Hajte, hajte kićeni svatovi…

No, planina ko planina. Tek što su svatovi odmakli, smrači se i poče da pada snijeg i da duva mećava sa sjevera. Ništa se nije vidjelo, ni staza. Mećava je tako jako zasipala oči da su se pojedini konji vrtjeli u mjestu, a drugi se kretali nasumice bez ikakve orijentacije. Tako skrenu sa pravog puta i natrapaju na do tada bezimenu jamu koja se vertikalno spuštala u neslućene podzemne dubine. Njen je otvor snijeg bio pokrio i prebrisao tako da se nije primjećivala. Kako je prilaz bio nešto okomit, a uz to klizav od snijega, konj prvog svata-barjaktara, zaslijepljen, uleti pravo u jamu, a njegovim tragom i konj na kom je jahala mlada. Za njima propadoše i ostali svatovi, sem jednog, posljednjeg, čije je kljuse bilo staro pa se stalno vrtjelo u krug. Kad je konjanik uspio da natjera kljuse naprijed, mećava je već bila oslabila i on je tek tada vidio da svi tragovi vode – u jamu.

Kada je stigao u Rožaje i ispričao šta se dogodilo, žalosti nije bilo kraja. U kući mladoženje naročito je bilo tužno. Umjesto veselja, uslijedilo je primanja saučešća.

Prema vjerovanju mještana, jama doseže do podzemnog jezera iz kojeg ističe nekoliko rijeka. Legenda kaže da je poslije kraćeg vremena neki kaluđer iz manastira Sopoćana, zahvatajući vodu na izvoru Raške nedaleko od manastira ugledao  nevjestinu ruku sa prstenom i nevjestin veo. Kaluđer je, znajući za pomenutu tragediju, prsten poslao mladoženji Musi u Rožaje. Gotovo istovremeno neki pop, zakrštavajući izvor vrela ispod Dobrodola, ugleda kako voda iznosi nisku dukata sa mlade, i barjak. Sve je takođe dostavio mladoženji Musi.

Nesuđeni mladoženja bio je plah i osjećajan momak, i nije mogao da se pomiri sa velikom nesrećom koja ga je zadesila. Jednoga dana, ponijevši mladin prsten, otišao je do jame i skočio. Seljaci je zato nazvaše – Musina jama.

Bratimin vir – dva brata iz dvije priče

Viševjekovna predanja na Balkanu, a posebno na raskrsnicama puteva kakve su bile na Pešteru i u Polimlju, govore o velikim količinama zlata koje je ostalo skriveno u pećinama, šumama i pored izvora.

Nekada davno, na rijeci Popča, kod mjesta koje se danas naziva Bratimin vir, postojala je pećina u kojoj je bilo skriveno mnogo blaga, ali ukletog. Svjetlucavi ćupovi mamili su sve one koji su znali za ovu tajnu, iako se znalo da nije dobro uzeti više od jednog ćupa.

No, pećina je bila nepristupačna. Postojao je, doduše, prolaz preko jedne litice, ali ispod nje je bio vodopad i provalija, tako da je to bio put u jednom pravcu. Ovaj zloslutni, kaskadni klanac nije dozvoljavao da se odnese ni pola ćupa.

Dvojicu braće, hrabrih i spretnih, iskusnih gorštaka, želja za slavom ponijela je do pećine. Međutim, tu su ostali. Zauvijek. Ponos im nije dozvoljavao da se vrate, a strah da nastave dalje u pećinu koju je, vjerovatno, noću čuvala neka utvara, čuvar blaga.

Po drugoj priči, dvije crnogorske gorštačke porodice bile su generacijama krvni neprijatelji. Svaki njihov susret bi se završavao tragično, sukobljavali su se i obavezno svetili. Tvrdoglavo su odbijale svaki pokušaj izmirenja.

Jednog proljeća, dva brata su se zadesila kraj vodopada, baš u trenutku kada se jedan mladić davio u nabujaloj vodi. Braća su skočila u pomoć mladiću i spasila mu život.

Kada se saznalo da su spasioci iz suprotstavljene porodice, mladićevi ukućani odluče da zatraže pomirenje. I ne samo to. Generacijski neprijatelji postali su pobratimi. Po braći čija je čovječnost izmirila porodice i vir je dobio ime – Bratimin vir.

 Kotlić srebrnjaka

Usred kamene strmeni na desnoj obali Lima bijaše nekad špilja: na ulazu joj stajaše greda, na gredi čoha. Ljudi su dizali pogled ka njoj, ali nikome na um ne pade da se može dospeti na vrletnu liticu.

No, jednom se igumanu Pajsiji, starješini manastira Đurđevi stupovi, prisni čudan san: kao doš’o mu uz nogu crni ovan i veli: Oče Pajsije, ajde u pećinu, uzmi blaga, opravi manastira“. On se prene, zamisli se kako bi se popeo tako visoko, te u svitanje pohita čobanima poviše pećine. Ispriča im o snu, pa im zatraži da mu od trava ispletu lestve.

Pastiri navale, od planinskih trava naprave meke stube. Privežu ih krajem za smrču i spuste do pećine. Iguman se prekrsti, prizove Boga u pomoć, uzme lojanicu i čaklju, te siđe do jame nad ambisom. Motkom zakači gredu, zapali svijeću, uđe unutra. Kad tamo – na jednoj gomilici žuta zmija. Dohvati molitvenik i iščite par molitvi; guja se ne mače. Bojažljivo zakorači u drugu odaju i ugleda crnog ovna. Noge mu se odsijeku: otkud brav u nedostupu?! Ovan diže glavu i ljudskim glasom reče:

„Pajsije, eno ti kotlića, napuni ga srebrom i odlazi.“

Duhovnik tek sad opazi hrpu srebrnjaka, napuni kotao i pođe. Ovan mu onda napomenu:

„Idi slobodno, Pajsije, naredio sam čuvarki da spava. No ljudima kaži da za živu glavu ne zalaze amo, ko dođe, neće otići“.

Iguman izađe iz mraka, priveže kotlić za prečagu i čobani tad potegnu lestvice i izvuku tovarak. Božji čovjek im tu ispriča šta je video u pećini, dade svakome po šaku srebrnjaka i odnese blago u manastir.

Poslije se u narodu šuškalo da je otac Pajsije sa onim srebrom otišao u Kotor, a kaluđerima ostavio prazan kotao da iz njega krštavaju novorođenčad.

Posljednje želje derviša iz sela Bioče

U selu Bioča, jedna je pećina svojevremeno služila kao tekija. U njoj su usamljeničkim životom živjela dva šeiha. Biočani su ih rijetko viđali, a bilo bi to samo kada bi odlazili u džamiju da se pomole bogu, ili kada bi im njihova sabraća upućivali halvu putem nekog prijatelja u karavanima iz Skadra, Peći ili Sarajeva. Koliko je bio za Biočane čudan način njihovog života, toliko je isto bio čudan amanet kako da se sprovede dženaza kada oni umru. Jedan je poželio da bude pokopan u groblju u haremu džamije, ali tako da mu mezar bude napravljen od kamena koji će da donesu dva vola blizanca, ispred kojih će ići dva brata blizanca, jer se na drugi način, prema njegovom kazivanju, taj kamen nije mogao dovući.

Biočani su pokušali da urade po svome, ali zaista, kada je došlo vrijeme da se amanet ispuni, pokazalo se da nije bilo drugog načina da se taj kamen pokrene. Jedino uz dva vola blizanca i dva brata blizanca.

Drugi šeih je tražio da ga pokopaju usred korita Lima, i to na onom mjestu gdje je voda najplahovitija i gdje most nikako nije bilo moguće sagraditi. Biočanima je to bilo čudnovato, pa i smiješno: kako da pokopaju nekog usred te silne vode. Kada se stari šeih preselio na ahiret, oni su ipak sa njim krenuli ka rijeci. Onog trenutka kada su zagazili u Lim, sva se voda povukla ka lijevoj obali, a hladna voda sa izvora kojom je trebalo da obave obred odjednom je postala topla. Donijeli su potom šeiha do sredine riječnog toka i u tom trenutku se ukazao grob, pa su ga pokopali onako kako je to nalagala njegova vjera. Čim su se džematlije vratili kućama, Lim se vratio u svoje korito, ali umjesto divlje usplahirenosti, na tom mjestu je počeo da teče mirno. I danas se može primijetiti iznad njegovog groba da bljesne po nekoliko sjajniih iskrica.

Tekijska pećina i danas postoji i u njoj se, kažu, jasno mogu vidjeti uklesane naćve, hamam, sadžak, ognjište. Iako je zapuštena, ima i tragova sagorjelih svijeća, koje u ramazanske dane pale hodočasnici koji je posjete.